TEST: Polovni RENAULT CLIO omiljeni je gradski model

Jednako omiljen kao nov i rabljeni, Clio posljednje, četvrte generacije prisutan je u doslovno svakoj ulici. Kod većine prevladava dizelski motor 1.5 dCi, poznat po štedljivosti, ali i neugodnim epizodama s čestim kvarovima na početku njegove karijere još u Cliju II, u prvoj polovini 2000-ih. O čemu se radilo? Strugotine lošijih materijala visokotlačne pumpe za gorivo oštećivale su brizgaljke i dolazilo je do havarije vitalnih dijelova motora.

Od sanacije te pojave ugradnjom kvalitetnijih dijelova prošlo je već 15-ak godina i današnji motor, u međuvremenu dodatno usavršavan, nema ni najmanje veze s nekadašnjom pojavom. Zato nemojte nasjedati pričama „stručnjaka“ o „lošem motoru“. Inače je motor poznat po uglađenosti i ekonomičnosti, s potrošnjom manjom od četiri litre na otvorenoj cesti do oko pet i pol u gradu, a uz uredno održavanje i pažljivu vožnju i velikoj trajnosti. Pokazao se jednim od najboljih dizela ove klase i uz potrebne prilagodbe koriste ga i Nissan, Dacia, pa i Mercedes.

Foto: Željko Puhovski / HANZA MEDIA

Dizajn? Još uvijek privlačan. Novi model dolazi u prodaju 2019., no i ovaj nije izgubio na aktualnosti i zanimljivosti, pa je i s te, nimalo nevažne strane, još uvijek česta meta kupaca rabljenih. Neće razočarati ni prostranošću putničkog dijela ni veličinom prtljažnika, što je i očekivano s obzirom na dužinu od 4,06 metra i osovinski razmak od 2,59 metra, vrijednostima među najvećima u ovoj klasi. Tko voli udobniju vožnju i u tom segmentu doći će na svoje, ne toliko zbog mekoće ovjesa, koliko zbog udobnih i širokih sjedala.

Opremljenost Clija jedna je od boljih u ovoj klasi, a posebno je zanimljiv dodirni ekran jednostavnog, ali sadržajnog info ili multimedijalnog sustava. Jedino navigacija (ako je ima) ponekad naljuti sporijim reakcijama. No, ništa što bi odvratilo od kupnje. Ono što zapravo može zasmetati je dosta tamne lakirane plastike koju često (i mukotrpno) treba čistiti od vidljivih otisaka prstiju (posebno ženskih namazanih kremicama…), ali i općenito tvrda (iako pod prstima ugodna) plastika na gotovo svim dijelovima interijera. Na kolniku od kocke ili u hladnim danima sve postane još krutije pa i plastika češće ispusti poneki crkutav zvuk. Interijer kao cjelina zato ostavlja moderan, ali i jeftin plastičan dojam, uključivo ručicu mjenjača. Što se tiče krupnijih kvarova, servisna rubrika – ostaje prazna. U prvih pet godina jedino polje koje se crveni je češće pregaranje žaruljica.

Sve skupa, Clio je tipičan moderan Francuz. Ne djeluje toliko čvrsto i utegnuto kao njemački ili japanski konkurenti, ali u održavanju nema krupnih problema. Šarm mu daje i doza dizajnerske profinjenosti, na koju se nadovezuju odličan dizelaš, dobra prostranost i oprema te na koncu korektna cijena rabljenih primjeraka.