Svijet magije: ČAROBNJACI SU MEĐU NAMA OD DAVNINA

Podijeli

 

 

 

 

Magija se javlja veoma rano, već sa čovjekovim oblikovanjem prvih spoznaja o svijetu koji ga okružuje. Magija i religija su međuovisne, imaju isto ishodište i nastale su istodobno jedna iz druge

 

 

 

Vjerovanje u magiju staro je koliko i sam ljudski rod. O njoj se pisalo na drevnim glinenim pločama, na zidovima egipatskih hramova, rasla je i usavršavala se hiljadama godina. Istorija magije nas uči o vijekovima starom vjerovanju, od misterioznih drevnih perzijskih sveštenika do principa moderne, odnosno haos magije koja je danas popularna kod modernih čarobnjaka.

Osvrnut ćemo se na kompleksnu ulogu magije u drevna i srednjovjekovna vremena, otkrit ćemo principe zabranjene umjetnosti, zaviriti u tajni život alhemičara, i upoznati se s modernim čarobnjacima koji su uveli revoluciju u magijski svijet tokom 20. i 21. vijeka.

Ovo je svijet vještica, čarobnjaka, istoričara i legendarnih likova koji su svojim otkrićima i radom zauvijek promijenili naš pogled na svijet.

 

 

 

 

 Između nauke i religije

Iako danas mnogi ne vjeruju u magiju, čarobnjake i vještice, stvari su u prošlosti bile prilično drugačije. I dok je teško povjerovati da se iza vela svakodnevnog života krije neki magični svijet, poput onoga u koji nas je uveo Harry Potter, činjenica je da magija i čarobnjaštvo imaju dugu i poštovanja vrijednu prošlost.

Isto tako, bez nekih njenih filozofskih ideja i tehnoloških otkrića, naučni svijet 21. vijeka ne bi bio isti. Sociolozi magiju često dovode u vezu s naukom i religijom – dvije druge ključne ideje koje koristimo kako bismo objasnili svijet koji nas okružuje.

Religija misteriju postojanja nastoji da objasni kroz prizmu bogova i vjerskih vođa koji svojim sljedbenicima daju pravila koja trebaju poštovati, dok nauka radije ovim pitanjima pristupa kroz detaljnu istragu opipljivog univerzuma.

Magija se nalazi u sredini, a mnoge naučne discipline poput hemije i astronomije svoje korijene vuku iz drevnih magijskih ideja. Veliki broj praktičara magije su također sljedbenici paganskih religija kao što je Wicca. Međutim vijekovima prije toga, magiju su praktikovali narodi različitih vjerskih uvjerenja, iz istog razloga zbog kojeg se koriste moderni naučni principi: kako bi se predvidjeli i razumjeli prirodni fenomeni, otkrile tajne biljaka i životinja, napravili lijekovi za liječenje bolesti i rana, ali i kako bi se stvorile nove i korisne stvari.

Međutim, za mnoge od nas magija ima nešto što je izdvaja iz koncepta religije i nauke. Kontroverzni okultist Aleister Crowley najbolje je to objasnio kada je rekao da je magija “nauka i umjetnost izazivanja promjene u skladu sa voljom”. Jenostavnije rečeno, Crowley je smatrao da magiju treba koristiti na način koji će nam omogućiti da nam se ostvari sve što želimo. Vijekovima prije njega, praktičari magije su upravo to i radili.

 

 

 

 

 

  Ritualni pećinski crteži

Neki od najranijih primjera magijskog razmišljanja mogu se vidjeti u umjetnosti i artefaktima koje su ostavili naši paleolitski preci. Tadašnji lovci-sakupljači unaprijedili su postojeće alate i oružje koje su imali na rasplaganju, ali su također počeli da se bave umjetnošću koja nam otkriva njihov način razmišljanja.

Pećinski crteži stari više od sedamdeset hiljada godina često prikazuju životinje koje su lovili, kao i upute kada i kako ih uloviti. Ove lekcije su stari prenosili mlađim lovcima, a na pećinskim crtežima prisutni su i tragovi animizma – najstarijeg oblika ljudskog vjerovanja i religiozne svijesti čovjeka, a označava vjerovanje u prisutnost duhova u živim i neživim stvarima i pojavama.

Uz prigodan ritual, tadašnji lovci bi nacrtali životinju koju žele uloviti, a njen duh bi bio zarobljen u crtežu, pa su lovci s lakoćom hvatali plijen. Neki pećinski crteži prikazuju i slike čudnih hibrida između čovjeka i životinja, što kazuje da su naši preci imali još dublju i značajniju šamanističku vezu sa prirodnim svijetom.

 

 

 

Uputstva za mumije

Ovi drevni narodi često su prinosili i žrtve u čast duhova svojih predaka, a to je dovelo do razvijanja kultnih rituala i vjerovanja u zagrobni život. Najveći primjer vjerovanja u zagrobni život je svakako drevni Egipat, a upravo su ovdje pronađeni najstariji poznati vjerski tekstovi na svijetu.

Za ove tekstove kažemo da su religiozni jer su nastali u okviru dobro dokumentovane teologije, ali bolji pridjev bi bio “magijski”, jer instrukcije koje su uklesane na unutrašnje zidove grobnica, sadrže uputstva koje mrtvi trebaju pratiti kako bi dospjeli u zagrobni život.

 

 

 

 

 Perzijski magovi

U drevnom svijetu, magija i religija su bile usko povezane, a nigdje to nije bilo tako očigledno kao u Perziji. Nekada najveće carstvo koje je svijet ikada vidio, Perzija se prostirala na zemlje Evrope, Afrike, Azije, a njen jezik i kultura i danas utječu na stanovnike ovih kontinenata.

Preovladavajuća vjera Perzije u doba Ahemenida bio je zoroastrizam. Ova religija je dualistička i priznaje vrhovno božanstvo pod imenom Ahura Mazda, koje je stvorilo snage dobra, istine i svjetlosti, te njemu suprostavljenog Ahrimana koji je stvorio sile zla, laži i tame.

Sveštenici su se zvali magovi, i to su osobe kojima su se pripisivala nadnaravna svojstva. Bili su članovi svešteničke kaste – učenjaci, mudraci ili astrolozi. Grčki istoričar Herodotus ove magove opisuje kao kraljevske savjetnike, izvođače rituala i tumače snova. U jednom od svojih tekstova Herodutos opisuje kako je mag uspio smiriti oluju tako što je prinio žrtvu duhovima predaka i boginjama mora, koristeći “čarobne” riječi koje je uputio vjetru. Perzijski magovi su bili vrsni astrolozi koji su mogli tačno da predvide pomračenje Sunca ili kišu meteora.

Ovi magovi imali su i svoje hramove u kojima bi gorio “sveti plamen”, a vatru bi održavala neka čudna naprava kroz koji je najvjerovatnije tekao prirodni gas. Imali su ogroman utjecaj na perzijsku kraljevsku porodicu, a njihova reputacija je imala međunarodni karakter.

 

 

 

 

 

  Veliko znanje “Sjevernjaka”

Iako u Bibliji riječ “magus” ili “mag” imala pozitivne konotacije, nazvati nekoga magom u drevnom svijetu se smatralo kao uvreda. U staroj Grčkoj, riječ “mag” je označavao šarlatana, a kada su arapski osvajači zauzeli Perziju, tu riječ su koristili kako bi opisali svakoga ko nije pripadao islamskoj vjeri.

Tačnije, tako su zvali ratnike sa dalekog sjevera koji su stigli u Bizantiju kako bi trgovali različitom robom, poput svile. Za muslimanske Arape, ovi “Sjevernjaci” su bili nevjernici, pagani i bezbožnici poput poraženih Perzijanaca i njhovih sveštenika, pa su ih zvali istim imenom: “al-Majus”. Mi ove “Sjevernjake danas znamo kao Vikinge.

I Vikinzi su imali svoju riječ za magiju. “Fjolkyngi” ili “veliko znanje”, imalo je posebne sisteme. “Seidr” ili čarobnjaštvo bilo je rezervisano za žene (Ponekad i muškarce iako je to bio “ergi” ili tabu). Drugi sistem se nazivao “galdr” ili bajanje. Muškarci i žene bi u ritmu izgovarali vradžbine, često prije lova ili odlazaka na daleki put u nepoznatu zemlju.

 

Do kraja antike, koncept magije je već postao legendaran. Magija je olakšavala razumijevanje prirodnih elemenata i zvijezda, nudila je uvid u prošlost, sadašnjost i budućnost, imala je moć nad životom i smrti, a sve se moglo postići pomoću rituala, alata, riječi i vradžbina. Pametni i sposobni ljudi koji su znali neke prilično misteriozne stvari, praktikovali su magiju širom poznatog svijeta. Stoga ne čudi što je magija ubrzo postala opasna prijetnja…

 

 

 

 

  Kako je Pitagora u isto vrijeme bio u dva različita grada?

Za mnoge od nas, matematika je jedan od najracionalnijih školskih predmeta. Dva plus dva je uvijek četiri i nikako drugačije. Stoga bi vas moglo začuditi to da se za čuvenog matematičara i filozofa Pitagoru govori kako je vjerovao u magiju. Štaviše, bio je član kulta posvećenom obožavanju legendarnog pjesnika i muzičara Orfeja.

Pitagora je svojim sljedbenicima zabranio da jedu grah jer navodno imaju neku magijsku povezanost sa sjenama mrtvih u podzemnom svijetu, a osim što je k`o od šale rješavao jednačine, često je sljedbenke zabavljao svojim čarobnim nastupima.

Tako je navodno viđen u dva različita grada u isto vrijeme, riječima je mogao da ukroti divlje orlove, ugrizao je zmiju otrovnicu koja je zatim uginula, a jednom prilikom dok je sa učenicima šetao pored rijeke, ista ga je pozdravila riječima: “Živio, Pitagora!”.

Sve ove priče su mu donijele slavu, a među Grcima je postao poznat kao “theios aner” ili “božanski čovjek”. Ovaj terminom su se opisivali ljudi koji su praktikovali magiju i koje je narod prihvatao i poštovao.

 

 

 

 

  Magični tekstovi piramida

Tekstovi piramida su skup religijskih tekstova iz doba Drevni Egipat koji su pronađeni u piramidi faraona Unasa u Sakari, a kasnije su pronađeni u piramidama vladara VI. dinastije(Teti, Pepi I., Merenre, Pepi II.)

Tekstovi se sastoje se od tri “razine”. Prva su razina, magični tekstovi, pomoću kojih se izgovaraju razne formula te zatim slijede tzv izjave koje imaju sličnu ulogu kao i magični tekstovi. Zadnji dio su himne koje su posvećene raznim bogovima.

 

Himne opisuju put u zagrobni život, svijeta mrtvih, o naravi i moći bogova te o iskušenjima koje preminuli nailazi na putu kroz svijet mrtvih. Zadaća Tekstova je bila briga za preminulog, pružanje zaštite preminulog od opasnosti te pomoć da lakše pridobije bogove za sebe. Tekstovi su se čitali od ulaza u grobnicu do pogrebne odaje.

Ovi tekstovi opisuju magične procese kroz koje preminuli svoju dušu može pretvoriti u akh, dio duše koja može poprimiti fizička obilježja, pa čak I postati duh koji se prima među bogove. Kako bi duša postala akh, potrebno je ispuniti nekoliko uslova: duša mora biti vrijedna na osnovu suda boginje istine po imenu Maat, zatim je potrebna grobnica, i očuvano, odnosno mumuficirano tijelo pokojnika.

 

 

 

 

 

aura.ba

 

 1,010 total views,  4 views today

Podijeli

Add a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *