Jeste li ovo znali? Hodanje i dinamika hoda u prirodi
Hodanje je najosnovniji oblik čovjekovog kretanja i predstavlja najbolji način savladavanja određenog prostora uz što manji utrošak encrgije i bez pomoći dodatnih rekvizita.
Postoji više tehnika hodanja a koja će se primjenjivati zavisi od oblika i kvaliteta terena po kome se hoda kao i od fizičkih sposobnosti onoga koji hoda. Hodanje po ravnom terenu je najčešće primjenjivana tehnika hodanja. Osnovno pravilo koje ovdje važi je da treba gaziti na tlo cijelim stopalom, težinu ravnomjerno rasporediti i ne remetiti koordinaciju pokreta. Ruke bi trebalo da budu slobodne kako bi se kretale u određenom ritmu samoga hoda.
Koraci ne treba da budu predugački kako ne bi došlo do udaranja petom o tlo. Disanje treba uskladiti prema ritmu hoda a to zavisi od individualnih mogućnosti učesnika.
U zavisnosti od vrste terena po kojem se krećemo hodanje možemo podijeliti na: hodanje po putevima i utabanim stazama ,hodanje prilikom penjanja, hodanje prilikom spuštanja, hodanje po kamenjaru, hodanje po travnatom terenu, hodanje po šumi.
Tokom hodanja posmatraj stazu ispred i ispod sebe kako se ne bi dogodilo da zapneš za korijen drveta, upadneš u neku rupu ili blato, oklizneš se na klizav kamen ili zapneš za nisku granu. Izbjegavaj naslage starog lišća jer nikad ne znaš šta je ispod njih.
Na strminama, gdje se to može, treba se penjati u serpentinama. Tako bolje održavamo ravnotežu manje se umaramo.
Na uskim grebenskim i osiguranim stazama svaki tvoj korak neka bude promišljen i stabilan. Ne saginji se s ruksakom na ledima jer ti je zbog ruksaka težište pomaknuto unazad, pa se možeš prevrnuti. Kako bismo se u slučaju pada mogli spretno dočekati, za vrijeme hodanja ruke moraju biti slobodne.
Kočenje pri silasku poseban je napor za noge i lako se dogode padovi i ozljede. Naime, poslije dugotrajnog i napornog uspona umorni smo i opušteni pa nam silazak teško pada, a zaboravljamo da smo uspevši se na vrh svladali tek pola puta.
Prilikom svih vrsta hodanja, bez obzira po kakvom se terenu kretanje vrši, mora se voditi računa o odmorima. Opšte pravilo koje važi i koje se primjenjuje je da se prilikom hodanja po ravnim ili blagim terenima u toku jednog sata pješačenja odmara 5-10 minuta.
To prakticno znaci oko 50-55 minuta hodanja, pa 5-10 minuta odmora. Naravno, učestalost odmaranja kao i tempo hodanja zavise isključivo od fizičkih sposobnosti učesnika, kao i od terena, vremena, doba godine.
U trenucima kada se osjećamo slabo i iscrpljeno, za oporavljanje koristimo autotransfuziju. To je položaj tijela u kojem su glava i noge blago povišene. Tako se postiže gravitacijsko slijevanje krvi prema srcu i ostalim životnim organima. Takav način odmora posebno je koristan za obnovu energije izgubljene dugotrajnim hodanjem.
Tempo grupe se u pravilu (ali ne baš i u praksi) prilagođava najsporijem članu grupe, jer u protivnom sporiji pješaci ne mogu pratiti grupu.
Najsporiji se zato postavljaju na čelo kolone Ako si spor, ne dozvoli da ti jači i brži nametne svoj tempo! Čini li ti se da hodaš prebrzo i da ne možeš više?
Uspori ili se odmori!
Čini li ti se da hodaš presporo i da bi mogao brže? Ne žuri-štedi energiju!
