Ljudi koji ne vole sebe odbijaju partnere
Ljubomoru emitira partner koji želi biti voljen, onaj kome nedostaje ljubavi prema sebi. Nedostatak ljubavi prema sebi djeluje odbojno na partnera, jer druga bića privlači ideja da bi se mogli ogrijati uz našu ljubav, ali kada naiđu na ugašen plamen, oni odlaze.
Ljubav koju mi poznajemo najčešće je bolest, trgovina – daš ti meni, dam ja tebi i klackamo se stalno prebacujući “robu” s jedne na drugu stranu, uvijek je u opticaju ista energija koja brzo postaje ustajala. Zato ostajemo uskraćeni i neispunjeni.
Mi ljubav tretiramo kao platežno sredstvo za ono što nam je partner pružio ili za ono što smo mi njemu pružili pa je doziramo u zavisnosti od situacije i kalkuliramo, manipuliramo, uskraćujemo kada partner nije zaslužio da ga volimo i, što je najgore, s vremenom se takva ljubav potroši kao što se potroši kredit.
To se događa zato što za 2-3 godine oboje postanemo dva dresirana psića koja nauče pomoću kojih trikova će dobiti kost, a kada će ista biti uskraćena.
Tu se hrani samo ego i treniraju obrambeni mehanizmi. Kada kažemo da nas je netko povrijedio, on je zapravo dirnuo naš ego zbog čega se ubijamo od tuge reagirajući kao ranjena zvijer.
Gdje ima ljubavi tu nema ega, nema odbrane, nema prosuđivanja i ravnanja prema onome što “nam” je partner učinio, sve što on čini ne može narušiti našu ljubav prema sebi jer ne čini ništa nama i mi nemamo ništa s tim.
On to itekako osjeti, jer mi prije svega komuniciramo energetski i čim nema otpora našeg ega i uma, nema ni izazova da on juriša na naše obrambene barijere.
U suštini, žena ne treba oponašati muškarca, kada god je agresivna, dominantna, demonstrira moć i želi mu parirati, on u njoj vidi protivnika s kojim se nastoji obračunati kroz demonstraciju svoje moći i izdržljivosti.
Kao što kaže jedna poslovica: “Muškarac je najslabiji kada mu žena šapuće na uho kako je jak”.
Partner uvijek dolazi u paketu s našim strahovima i ciljano puca u našu ahilovu petu, tamo gdje smo najranjiviji. Baš ono s čime se nikako nismo u stanju suočiti, npr. prijevara – to je kao kada oblačimo najlon čarapu za situaciju kada trebamo blistati, ono što najmanje želimo u tom trenutku obično se dogodi – odjednom krene žica na čarapi i pokvari nam veselje.
Mi smo raspoloženje vezali za vanjski faktor i odabrali opciju da smo sretni samo u situacijama u kojima smo izbjegli očekivano razočarenje ili obrnuto, nesretni smo kada se obistini ono čega se plašimo.
Kada imamo strah od nekog oblika partnerovog ponašanja, mi stalno živimo u iščekivanju da se to dogodi. Ako smo odabrali strah od prijevare, dozvali smo je pred vrata, a ljubomora je specijalitet kuće po tom pitanju.
Metaforički rečeno, ljubomorom samo povlačimo žicu na čarapi i potenciramo, ubrzavamo svoje očekivano razočarenje u partnera.
Upravo tako, ljubomora je znak da očekujemo negativan ishod i da ćemo nesvjesno učiniti da do njega dođe, a kada se partner upusti u prevaru, mi jedva dočekamo reći “znala sam da će do toga doći, nisam ja uzalud bila ljubomorna”.
Ustvari, ljubomoru emitira partner koji želi biti voljen, onaj kome nedostaje ljubavi prema sebi. Nedostatak ljubavi prema sebi djeluje odbojno na partnera, jer druga bića privlači ideja da bi se mogli ogrijati uz našu ljubav, ali kada naiđu na ugašen plamen, oni odlaze.
S nedostatkom ljubavi mi postajemo kolekcionar loših iskustava i sve se manje možemo prisjetiti trenutaka kada smo bili sretni.
Kada prema partneru ispoljimo svoja očekivanja zasnovana na temeljima straha, mi se ponašamo kao poreznik i on stalno osjeća da nas ima na teretu i da ima neku obavezu i dug prema nama.
U jednom trenutku mu svugdje postaje ugodnije i ljepše nego s nama, čim se pojavimo u njegovom vidokrugu on postaje svjestan svojih ograničenja, kao ptica sklopljenih krila.
Trebali bismo ga pustiti da leti širom raširenih krila, neka nam se svaki dan iznova vraća i neka to bude izbor njegove slobodne volje.
Da bi se partner imao odakle vratiti, prvo treba otići – potrebna je distanca i ne trebamo se bojati da mu je dopustimo, neka ona bude ispunjena povjerenjem i ljubavlju jer će mu to biti orijentir, unutrašnji kompas.
Mi zapravo u početku veze imamo jako razvijen taj mehanizam, ali ga naši strahovi s vremenom zaustave pa kormilo preuzmu nepovjerenje, ljubomora i posesivnost, želja za posjedovanjem i kontrolom.
Tako veza polako postaje kavez iz koga je ljubav davno pobjegla.
