LEGENDA O STOLAČKOJ PEĆINI HAHARA: Jedni su blago otimali, a drugi preotimali i dijelili sirotinji

Ni jedne ni druge mudri i plemeniti narod nije volio, jer je “oteto prokleto”, pa ih je svrstao pod jedno – “hahari”!

Na šestom kilometru zapadno od Stoca, poniže sela Borojevići, u okrilju arheloškog područja Badanj, nalazi se pećina zvana Hahara. Narod ju je tako nazvao, a ko god bude tragao po riječnicima šta znači riječ hahara, uvjerit će se kako nema pouzdanog prijevoda značenja te riječi, čije je porijeklo najvjerovatnije u korijenima turskog jezika.

U nekim „slavenskim“ riječnicima hahar znači đilkoš, u množini hahari su bagra i ološ, pa čak ima i preslobodno značenje, da prostite – jebivjetri. Šta je onda imenica u ženskom rodu Hahara? Možda se tajna krije u jednoj od brojnih legendi, koja se vezuje za ovu pećinu, te otud o speleološkom nalazištu Badanj, koje je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH prije nepunih devet godina proglasila nacionalnim spomenikom, možda opširnije pišemo neki drugi put.

Ovog puta u našem fokusu je pećina Hahara, koja se „zavukla“ u stijenu ponad rijeke Bregave, kroz čiji kanjon je još u vrijeme Rimljana prolazila važna prometnica između Narone (Vid) i Dilunta (Stolac).

I dok se u narodu stoljećima prepričavaju legende o ovoj i drugim pećinama po hercegovačkom kršu i kamenjaru “u čijem carstvu se krije hercegovačko blago, koje čuvaju orlovi i dva crna ovna koje su samo neki vidjeli”, arheolozi su u istraživanju od 1986. do 1987,godine, otkrili jedno drugo blago neprocjenljive vrijednosti: u badanjskoj pećini živio je paleolitski homo sapiens, o čemu svjedoči i “gravirani crtež” koji spade u red najstarijih spomenika umjetnosti u BiH.

Prema jednoj od narodnih predaja, u pećini Hahara, dužine oko osamnaest metara i prosječne širine oko dva metra, svoje tajno skrovište imali su hajduci i kabadahije koji su u dolini modre rijeke Bregave sačekivali bogate putnike i otimali blago. Legenda veli:

“Podjeljeni u grupe, jedni su blago otimali, a drugi su ga preotimali i dijelili sirotinji…

Ni jedne ni druge mudri i plemeniti narod nije volio, jer je “oteto prokleto”, pa ih je svrstao pod jedno – “hahari”!

Iz Hahare, koja pored glavnog ulaza ima i manji otvor na sredini, omogućujući tako unutrašnju vidljivost pećine tokom cijelog dana, kanjon Bregave vidi se kao na dlanu. No, danas iz kamene utrobe umjesto drumskih razbojnika i drskih “hahara” izleti samo poneki pećinski šišmiš.