Koji je smisao Božića?

BOŽIĆ je, strogo gledano, kršćanski blagdan kojim se obilježava rođenje Isusa Krista. To je točna definicija.

Zamislite na trenutak da nikad niste čuli za Božić. Da nikad niste čuli za Isusa, Mariju, Josipa, Betlehem, štalicu, Sjevernjaču i Tri kralja. Da nemate pojma o Duhu Svetom, bezgrešnom začeću i bijegu iz Nazareta.

Sad zamislite da prošetate, primjerice, zagrebačkim Adventom u ovo vrijeme. Da vidite sve one Djedove Božićnjake, sobove, vilenjake, okićene jelke i vijence. Da na svakom koraku, dok se oko vas širi miris kobasica i kuhanog vina, vidite povješane zvončiće, šarene darove i reklame s onim crvenim Coca-Colinim šleperom.

Kakav biste odgovor dali na pitanje iz naslova?

Globalni fenomen

Božić je odavno prestao biti isključivo katolički blagdan kojim se obilježava Isusov rođendan. Prerastao je u globalni društveni fenomen koji je već desetljećima, pa i stoljećima, utkan u kulturu zapadne civilizacije. Također, praznik rođenja katoličkog Mesije je komercijalna bomba. Šoping groznica, pogonjena agresivnim marketinškim kampanjama koje kreću već u prvim danima prosinca, približavanjem 25. 12. doživljava svoj vrhunac.

Odgovor na pitanje iz naslova je možda negdje između svega nabrojanog. Zato smo se obratili trojici stručnjaka. Odgovor na naslovno pitanje, o smislu Božića, pokušali su nam dati teolog, sociolog religije i marketinški stručnjak.

Što kaže teolog?

Željko Porobija je bivši dekan Adventističkog teološkog fakulteta u Maruševcu koji je u međuvremenu postao ateist. Također je i filozof, teolog, pastor i novinar. On nam je pojasnio povijest narativa o Isusovom rođenju.

“Rođen od žene”

“Kada danas otvorite Novi zavjet, prva priča na koju naiđete jest ona o Isusovom rođenju, sačuvana u početna dva poglavlja Evanđelja po Mateju. Ovime možete dobiti pogrešan dojam o samoj povijesti te priče jer spisi Novoga zavjeta nisu poredani kronološki po vremenu nastanka.

Zapravo, cijelom tom narativu o Isusovom čudesnom rođenju dugo je trebalo da se uopće pojavi u ranom kršćanstvu – a od 27 tekstova koji su ušli u Novi zavjet, nalazimo ga tek u Evanđeljima po Luki i Mateju.

Prvi koji je uopće pisao novozavjetne spise – počevši nekih 20 godina nakon Isusove smrti – bio je apostol Pavao. On o Isusovom rođenju ima samo jednu frazu u četvrtom poglavlju Poslanice Galaćanima: ‘rođen od žene’. No prije nego što pomislite da taj izraz aludira na ‘bezgrešno začeće’ po Svetom Duhu, treba znati da se zapravo radi o uobičajenoj hebrejskoj frazi kojom se označuje čovjeka općenito. Pavao ne spominje ni Betlehem ni Nazaret, ne spominju ga ni pisci koji su se desetljećima kasnije lažno potpisali kao Pavao.

Čak ni kod pisca prvog Evanđelja – onoga po Marku – nema ni naznake nekakvog čudesnog rođenja i to u Betlehemu.

Proturječni tekstovi o Božiću

Tek negdje 70-ih godina prvoga stoljeća pojavljuju se Matej i Luka sa svojim tekstovima o Božiću, koji međusobno proturječe u brojnim točkama. Primjerice, kod Mateja Isus je rođen u Betlehemu zato što su Josip i Marija već živjeli u Betlehemu (pa se tek kasnije doseljavaju u Nazaret). Kod Luke Josip i Marija su iz Nazareta i stoga da bi objasnio otkuda Isus u Betlehemu, Luka izmišlja i svjetski popis stanovništva zbog kojega njih dvoje dolaze u Betlehem. Uz to, Luki uopće nije poznat ni dramatični pokolj nevine djece, ni dolazak mudraca s Istoka.

Još je znakovitije i to što nakon Mateja i Luke više nitko ne spominje ništa iz ove priče. Kad se neka dva desetljeća kasnije, pred sam kraj prvog stoljeća, piše Evanđelje po Ivanu, nemamo nikakve detalje o Isusovom rođenju, Betlehem se ne spominje ni u kakvom kontekstu, a Isus je opet povezan isključivo s Nazaretom.

Interes za priču o Isusovom rođenju potom se naglo razvio u 2. i 3. stoljeću kod pisaca apokrifnih Evanđelja – pa su nam oni i ostavili, primjerice, ‘podatak’ da se Isus rodio u špilji (Luka spominje štalicu, a Matej kuću), kao i brojne druge detalje za zadovoljavanje radoznalosti tadašnjih čitatelja. Crkva je neke od tih detalja preuzela, dok je neke najnebuloznije jednostavno odbacila.

Osebujna mitologija bez uporišta u stvarnosti

Danas ne treba biti posebno mudar i školovan da bi se shvatilo kako cijela ova priča nema nikakvog uporišta u stvarnosti. Spominjemo i to da je antika bila prepuna mitova i legendi o čudesnim rođenjima bogova, heroja, čak i dokazano povijesnih ličnosti. Zbog ove posljednje činjenice često moram spomenuti u raspravama da priča o nečijem čudesnom rođenju nipošto ne implicira da ta osoba nikada nije ni postojala.

Ono što su nam ostavili Matej i Luka zapravo je jedna vrlo osebujna mitologija – tisućljećima prije Tolstojevog Rata i mira, oni narativno jako uspješno miješaju fiktivne i povijesne ličnosti, nadodajući Boga i anđele. Luka pritom pravi stalne prijelaze s proze na poeziju i s govora na glazbu, stvarajući jedan pravi mjuzikl koji je potom stoljećima nadahnjivao skladatelje.

Funkcija njihove fantastične novele jest prvenstveno naglasiti Isusovo mesijanstvo – on je ne samo potomak kralja Davida nego je i rođen tamo gdje i David (a ne u ubogom i zabačenom Nazaretu). U glavama pisaca Evanđelja još se ne vrte one kasnije rasprave o Isusovoj božanskoj naravi. U kontekstu Staroga zavjeta izraz ‘sin Božji’ ne označava nečije posjedovanje nadljudskih, božanskih kvaliteta.

Snaga priče u temeljnoj poruci

Ono što svakom mitu daje snagu i vitalnost jest korištenje temeljnih motiva ljudskog postojanja – a ovdje se radi o motivu rođenja djeteta. Dovoljno je pogledati Cuarónov distopijski film Children of Men i vidjeti koliko je sama po sebi to moćna slika. Meni osobno kao čovjeku koji je prije 4 mjeseca doživio dolazak i treće unučice na svijet, rođenje bebe predstavlja najveličanstveniji događaj na Zemlji.

Još kad božićnoj legendi dodate motive siromaštva, ugnjetenosti i izgnanstva, onda imate priču i s jakim socijalnim i političkim konotacijama. Nedavni memovi na društvenim mrežama koji govore o Isusu kao Sirijcu – izbjeglici pokazuju kako i danas priča o rođenju prognane bebe ima što za reći. Vjerujem da su to razlozi zbog kojih će i obrazovani i inače sekularni ljudi – pa i oni koji su dobro izučili povijest i tumačenje Biblije – i ovaj Božić pohrliti u crkve i imati poseban ugođaj u svom domu. Snaga priče, dakle, nikada nije u njezinoj povijesnosti, nego u temeljnoj poruci – i u tom je aspektu mitologija Božića definitivno polučila uspjeh.”

Što kaže sociolog religije?

Obratili smo se i profesoru Ivanu Markešiću, uglednom sociologu religije s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar. On nam je pojasnio društvenu ulogu Božića kao katoličkog blagdana u prošlosti i u današnjem vremenu.

“Božić je kršćanski blagdan. On je postao dio kulture mnogih naroda, zapravo okosnica zapadnoeuropske katoličko-protestantske, ali i istočnoeuropske pravoslavne civilizacije, kao i manji dio drugih civilizacija i kultura. Svi kršćani ne slave Božić u isto vrijeme: služe li se Gregorijanskim kalendarom, slave ga 25. prosinca, služe li se Julijanskim, slave ga 7. siječnja. Međutim, zbog utjecaja tih dviju civilizacija, on je postao globalni društveni fenomen koji gotovo svi prihvaćaju. I svakome je dobrodošao. Mnogima i nije bitno što se u vjerskome smislu dogodilo o Božiću, važno je značenje toga datuma i onoga što taj datum u danome vremenu i podneblju predstavlja.”

Kako vi tumačite današnji Božić, odnosno proslavu tog blagdana?

“Živimo u drugome i drukčijem vremenu negoli su živjeli naši stari. A to znači da slavljenje Božića nije isto kao ranije. I ne treba biti. Danas se Božić slavi primjereno danim društvenim, ekonomskim, socijalnim i religijskim odnosima. Novo vrijeme traži i stvara nove oblike življenja. Više smo usmjereni na individualno, negoli na kolektivno, iako mnogi nastoje vratiti nas u pećinsko doba, u plemenske torove. Unatoč sve glasnijem ‘zovu divljine’, većina je svjesna da danas raspolažemo drugom tehnologijom kojom možemo ne samo svojim najbližima, ali i prijateljima (svejedno jesmo li mi kršćani ili nismo), čestitati Božić na drukčiji način nego ga i proslaviti na drukčiji, ljudskiji način, na način kako to i priliči Božiću.”

Koji je smisao Božića?

“Promjenom vremena nije se promijenio smisao Božića. Kao i ranije, Božić je i danas istinski obiteljski blagdan, a to znači blagdan susreta, čestitanja, veselja, razgovora, mira i međusobnog (obiteljskog i nacionalnog) izmirenja, blagdan poštivanja i uvažavanja. Osim toga, Božić je istodobno bio i sve do danas ostao dan darivanja siromašnih, posjećivanja ostavljenih itd. Zapravo, Božić je kršćanski blagdan i on je jednostavno ‘Božić’, koji za one koji ga slave ima svoje posebno, vlastito značenje, ali i svoje vrijednosti. Da nije toga značenja i tih vrijednosti, zar bi ga ljudi slavili tolika stoljeća?

Međutim, mnogima je o Božiću teško jer su ostali sami bilo smrću vlastitih članova obitelji, bilo odbačenošću – obiteljskom ili društvenom. Njima je o Božiću pomoć najpotrebnija. U tome smislu Božić je blagdan kada se i oni koji su ‘socijalno mrtvi’ osjećaju da su ljudi, da imaju ljudsko dostojanstvo jer im je netko čestitao Božić, jer ih je darovao, jer je u njima susreo čovjeka. Papa Franjo to stalno ističe kada govori o migrantima: u tom odbačenom, siromašnom, bezimenom čovjeku, u tome strancu, tuđincu, u migrantu kršćani susreću Isusa. I ako se smatraju kršćanima, toga trebaju biti svjesni. Međutim, kakva su vremena, čini se da će takve kršćane trebati svijećom tražiti.”

Je li on promijenio značenje koje je imao u prošlosti i smatrate li to dobrom ili lošom pojavom?

“Ne, Božić nije promijenio značenje. Taj blagdan uvijek je bio dokaz čovjekove iskonske težnje za ritualima, za razigranošću, za veseljem. Božić se ne slavi na trgovima kao Nova godina. On je bio i ostao blagdan u četiri obiteljska zida koja odzvanjaju pjesmom, smijehom. Božić nije bio blagdan kojim se slavilo siromaštvo, tuga, nije bio blagdan rezignacije. Ako se ikada trebalo dobro najesti i lijepo popiti, bilo je to za Božić. Trgovci su tim ljudskim tjelesnim potrebama izišli ususret. Stvorili su im mnoge (nepotrebne) potrebe koje nitko ne odbija. I mnogima to miriše na konzumerizam. Međutim, mi danas živimo u potrošačkome, postindustrijskom, informacijskom, digitalnom i društvu usluga. A to znači da nemamo drugo društvo nego ovo koje imamo. Bilo bi nerazumno u modernome vremenu promovirati predmoderne oblike slavljenja Božića. Stoga i darivanje ima svoj veliki smisao.”

Kako Božić utječe na društvo?

“Utječe puno. I više negoli to primjećujemo. Prema njemu sve organiziramo. I to vidimo po svemu, ne samo po potrošnji nego po organizaciji socijalnoga života, po radnim i neradnim danima itd. Uz to, Božić je dan kada bi u svijetu barem na jedan dan trebao vladati mir. Stoga bi Božić bio idealan dan susreta npr. kršćanskih – katoličkih i pravoslavnih poglavara. Bio bi idealan dan dubokoga pokorničkog kajanja i traženja oprosta za zlodjela koja su njihovi članovi počinili drugima, kao i dan davanja oprosta, odnosno opraštanja. Međutim, to je, čini se, nemoguće očekivati jer kao nekoć u Njemačkoj kada je izvršena germanizacija kršćanstva, tako danas na našim područjima imamo kroatizaciju katoličanstva i srbizaciju pravoslavlja, ali bošnjakizaciju islama. U takvim okolnostima u kojima su religije i samo njihovo vrhovno božanstvo Bog nacionalizirani, teško je govoriti o međunacionalnom pomirenju. Naime, Božica Nacija uzela je mjesto Božiću koji bi taj blagdan trebao imati u svijetu, odnosno barem kod nas.”

Što kaže marketinški stručnjak?

Na kraju smo se obratili i marketinškom stručnjaku Hrvoju Balenu jer je Božić, bez obzira na svoju religijsku pozadinu, jedan od komercijalno najuspješnijih brendova u povijesti. Ovaj diplomirani inženjer je, između ostalog, jedan od osnivača i članova Vijeća informatičkog učilišta Algebra, na kojem ima funkciju člana Uprave za marketing i prodaju kojom uspostavlja i koordinira marketinški i prodajni tim, izrađuje strategije nastupa i planira nove usluge. On nam je iznio svoje viđenje smisla Božića.

Premoćna pobjeda Božića u medijskom prostoru

“Božić je vjerojatno najljepši blagdan u zapadnom svijetu, a ujedno i onaj koji zaziva ponajviše emocija u ljudima. Uz njega mnogi od nas, uz religijski aspekt, vežu i druženje s obitelji i najbližima, večernja okupljanja, iščekivanje oko božićne jelke, darivanje, božićni ručak, druženje s dragim ljudima, podsjećanje na neka prošla vremena, itd.

Otkako postoje promocija i oglašavanje, marketinškim profesionalcima je cilj kod pojedinca stvoriti pozitivnu emociju koja će potaknuti kupnju. Upravo u tome i leži odgovor zašto tvrtke baš u predbožićno doba pojačavaju budžete, pa čak možda i pretjeruju s marketinškim aktivnostima. Potrošači su u pravom raspoloženju i dovoljno je poticati ih manje nego inače pa da potroše i više nego što su planirali. Ovo vrijedi i za druge događaje koji podižu emocije, a shodno tome i utječu na povećanje potrošnje.

Gledajući s aspekta odnosa s javnosti, Božić premoćno odnosi pobjedu u globalnom medijskom prostoru u odnosu na sve druge blagdane i time stvara široku platformu koju poduzetnici nastoje kontrolirati. Neki to čine jer vide priliku za zaradu, a neki jer su svjesni da u tom periodu moraju računati sa smanjenim aktivnostima.

Blagdan u krugu obitelji

Generalno kako ga ja doživljavam, Božić je blagdan koji poziva na mir i veselje, a ako ga provedemo u bjesomučnom ‘last-minute’ trčanju po dućanima, onda je jasno da ćemo doživjeti sve suprotno. Kako bi potaknule onaj drugi aspekt Božića, pojedine kompanije već dulje koriste predbožićno vrijeme za aktivnosti kojima nastoje promovirati dijeljenje i povezivanje ljudi, ali i udruživanje s dobrotvornim organizacijama s ciljem poklanjanja onima koji su potrebiti.

Upravo zahvaljujući činjenici da Božić potiče univerzalne ljudske vrijednosti, brzo se proširio po našem ‘globalnom selu’ i nije ga bilo teško postaviti u središte marketinških zbivanja. No, kao i meni, vjerujem da se mnogima Božić ne događa u trgovačkim centrima, online dućanima, na štandovima po gradu ili ‘rafalnim’ domjencima, već u krugu obitelji.”