Kad bismo samo željeli biti sretni, to bi se lako dalo postići – ali mi želimo biti sretniji od drugih!
Kad imate skupi automobil, lijepu odjeću, raskošnu kuću i druge statusne simbole, stječete dojam da vrijedite više i da ste iznad onih koji sve to nemaju. Gledate susjeda u jeftinom autu i kažete sebi: To je zato što sam uspješan i zarađujem više. On je nitko i ništa, a ja sam bogat!
Uvjereni ste: Susjed misli da sam faca, jer imam tako otmjen auto! I pomisao na to vam grije dušu i podiže samopouzdanje. Međutim, ako susjed ima bolji auto, vaše samopoštovanje opada. Izlaz iz te situacije je samo jedan: prvom prilikom morate povratiti prednost!
Ovdje se ne radi samo o automobilima.
Svaki put kad netko u vašem okruženju bude imao nešto lošije i manje od vas, vratit će vam se osjećaj kraljevske nadmoći. O tome ovisi koliko ste sretni.
Charles-Louis de Secondat Montesquieu, pisac i filozof, još odavno je rekao:
Kad bismo samo željeli biti sretni, to bi se lako dalo postići; ali mi želimo biti sretniji od drugih ljudi, a to je gotovo nemoguće, zato što uvijek mislimo da su drugi sretniji od nas.
U potrazi za umjetnom srećom, ljudi se pretvaraju u ovisnike, koji podižu sebi vrijednost po svaku cijenu. Kupuju novi mobitel, mijenjaju automobil, nabavljaju skupu odjeću i skup namještaj (u slučaju da im netko dođe u posjetu) i koriste skupe parfeme, da naglase svoj istančan ukus i profinjenost. A pošto je sve to vrlo skupo, ljudi koji pate od statusnih simbola – često se pate i s velikim dugovima.
U potrazi za srećom, takvi ljudi podižu kredite jer za njih je nešto najgore na svetu – da se spuste na razinu onih koje smatraju nižima od sebe. I da bi spriječili da se to dogodi, spremni su platiti – što košta, da košta!
Čak i održavanje tog prolaznog statusa puno košta.
Ako se nešto ne uklapa u status, oni ga skrivaju na sve moguće načine. I obrnuto: ono što naglašava status, ističe se svim sredstvima. Na primjer, ljetovanje u hotelu s 5 zvjezdica bit će obavezno objavljeno na svim društvenim mrežama, a hotel sa 3 zvjezdice taktično će se prešutjeti.
Činjenicu da žive u jeftinoj kući, skrivat će na svaki način. Život takvih ljudi pretvara se u obmanu. Oni zavaravaju i sebe i druge. Najviše sebe. Uvjereni su da zaista imaju status koji emitiraju vani i potpuno ignoriraju činjenicu da je taj položaj rezultat dugova, koje će cijeli život otplaćivati.
U jednom trenutku, banke im prestaju posuđivati novac, pa izvor radosti i sreće naglo presušuje. Tada oni padaju u duboku depresiju. U isto vrijeme, oni za sve svoje nevolje okrivljuju upravo banke, vladu, težak život i poslodavca koji im nepravedno zakida primanja.
Jedina osoba koju nikada neće okriviti su oni sami. Pa oni su samo htjeli biti “kao svi ostali” i ne propustiti važne godine svog života, da od života uzmu sve što pruža. Kako bi oni mogli biti krivi za svoju tešku financijsku situaciju?
Na kraju, treba se uvijek sjetiti reči Henry Forda:
„Ne moram odsjesti u skupom hotelu, jer ne vidim razlog da skupo plaćam nepotrebne dodatke. Gdje god da odsjednem, ja sam Henry Ford. Ne vidim veliku razliku među hotelima, pošto se čak i u najjeftinijem hotelu možete odmoriti ništa gore nego u najskupljem. A ovaj kaput na meni – da, u pravu ste, nosio ga je još moj otac, ali to nije važno – ja sam u ovom kaputu i dalje Henry Ford. Moj sin je još uvijek mlad i neiskusan, pa se boji što će ljudi misliti o njemu, ako odsjedne u jeftinom hotelu. Mene ne brine što drugi misle o meni, zato što znam svoju pravu vrijednost. A milijarder sam postao zato što znam s novcem i umijem razlikovati prave vrijednosti od lažnih.“
