Putinovo upozorenje Izraelu: “Rusija će upotrijebiti nuklearno oružje protiv Izraela ako se prijeđe crvena linija”?
U svijetu geopolitike rijetko se pojavljuju informacije koje same po sebi predstavljaju potres temelja međunarodnih odnosa. No ono što je izašlo na vidjelo u posljednjih nekoliko sati, putem intervjua koji je dao pukovnik Douglas Macgregor, bivši savjetnik američke administracije, ukazuje na scenarij toliko ozbiljan da nadilazi sve dosadašnje sigurnosne procjene Bliskog istoka. Riječ je o navodnom tajnom ultimatumu koji je Vladimir Putin uputio Benjaminu Netanyahuu, a koji glasi jednostavno i zastrašujuće: ako Izrael upotrijebi nuklearno oružje na Bliskom istoku, Rusija će na Izrael baciti atomsku bombu.
Tajna diplomacija umjesto javnih prijetnji
Ono što ovaj slučaj čini posebno ozbiljnim nije sama prijetnja, nego način na koji je prenesena. Kremlj nije održao konferenciju za medije niti je Putin uputio javno priopćenje putem društvenih mreža, kako je to uobičajeno za neke druge svjetske čelnike. Umjesto toga, riječ je o kanalima tajne diplomacije, onim najdubljim i najozbiljnijim oblicima komunikacije između država koji se koriste isključivo kada je riječ o egzistencijalnim prijetnjama.
Pukovnik Macgregor, čovjek koji je godinama služio unutar američkog vojnog vrha i koji ima pristup obavještajnim krugovima, iznio je ovu informaciju u intervjuu za emisiju Georgea Galoueta. Prema njegovim riječima, poruka je prenesena Netanyahuu bez ikakvih nejasnoća: ako izraelsko nuklearno oružje bude upotrijebljeno protiv Irana ili bilo koga drugog na Bliskom istoku, uslijedit će trenutni ruski odgovor atomskim udarom na Izrael.
Nuklearni odgovor kao odvraćanje od eskalacije
Ova vrsta prijetnje na najvišoj razini nije bez presedana u povijesti. Već je Pakistan ranije upozorio da bi, u slučaju izraelskog napada na Iran, Islamabad isporučio nuklearne bombe Izraelu. Ono što je drugačije u ovom slučaju jest činjenica da prijetnja dolazi iz Moskve, sile koja posjeduje jedan od najvećih nuklearnih arsenala na svijetu i koja je već pokazala spremnost na reviziju vlastite nuklearne doktrine.
Macgregor je otišao i korak dalje u svojoj analizi, upozorivši da Sjedinjene Države nemaju pojma o apokaliptičnoj noćnoj mori u koju su se upustile. Prema njegovoj procjeni, širi rat koji bi uslijedio nakon takvog poteza doveo bi do okupljanja svih muslimanskih zemalja uz Rusiju i Kinu. To bi značilo potpuni slom postojećeg svjetskog poretka i prelazak u konflikt koji više ne poznaje geografska ograničenja.
Sjeverna Koreja se priključuje ratu riječi
Ozbiljnost trenutka dodatno naglašava činjenica da se Sjeverna Koreja, pod vodstvom Kim Jong Una, nedavno uključila u rat riječi nazvavši Sjedinjene Države i Izrael terorističkim državama. Ovakav potez Pjongjanga nije samo simboličan, već pokazuje da se sukob koji je izvorno trebao biti koncentriran na Iran s jedne strane te Izrael i Ameriku s druge strane širi i dobiva globalne dimenzije.
Kada Sjeverna Koreja, koja posjeduje nuklearno oružje i koja je tradicionalno jedan od najvećih izazivača kriza na Dalekom istoku, počinje koristiti ovakav rječnik, to je jasan znak da su napetosti dosegnule razinu koja nadilazi bilo kakve ranije okvire. Pjongjang, naime, rijetko kada ulazi u verbalne sukobe bez dubokog strateškog promišljanja, a njegova retorika uvijek prati konkretne vojne pripreme.
Dvostruki ultimatum i Trumpova igra s naftom
Situaciju dodatno komplicira ponašanje američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji je nedavno postavio ultimatum Iranu od 48 sati za ponovno otvaranje tjesnaca Hormuz, uz prijetnju napadima na iranske energetske i električne instalacije. Zatim je uslijedio preokret, produženje roka na pet dana, što je izazvalo velike oscilacije na tržištu nafte.
Trumpova taktika, koju mnogi analitičari opisuju kao igru s cijenom nafte u kojoj su uključeni i njegovi osobni poslovni interesi, dodatno urušava povjerenje u dosljednost američke politike. Cijena barela Brenta nakon objave o obustavi napada na pet dana naglo je pala, no već sljedećeg jutra gotovo se u potpunosti vratila na prijašnju razinu jer su tržišta shvatila da se radi o još jednom Trumpovu blefu.
Dodatnu sumnju unosi i činjenica da je visoki iranski predstavnik demantirao bilo kakve pregovore s Amerikancima, izjavivši upravo suprotno od onoga što je Trump sugerirao. Ovakva situacija stvara opasnu konfuziju u kojoj jedna od ključnih strana u sukobu više ne zna može li vjerovati američkim rokovima i prijetnjama.
Ruska nuklearna doktrina i pitanje crvenih linija
Ono što posebno zabrinjava jest pitanje dosljednosti ruske nuklearne doktrine. Naime, prema službenoj doktrini koju je Rusija posljednjih godina modificirala, nuklearno oružje trebalo bi se upotrijebiti kao odgovor, i to samo ako su ugroženi vitalni interesi same Rusije. U slučaju Izraela i Irana, teško je govoriti o izravnim vitalnim interesima Moskve.
Međutim, Macgregorova tvrdnja sugerira da je Putin spreman na prvi nuklearni udar kao odgovor na nuklearnu upotrebu od strane Izraela, čak i ako ta upotreba nije izravno usmjerena protiv Rusije. Ovo otvara pitanje je li Moskva spremna prihvatiti načelo da nuklearno oružje provocira nuklearno oružje, odnosno da sama upotreba nuklearnog oružja u bilo kojem dijelu svijeta automatski znači ulazak u nuklearni sukob i za Rusiju.
Dosadašnji presedani, poput prelaska ruskih crvenih linija u Ukrajini gdje su anglo-američke snage napadale duboko u ruski teritorij bez nuklearnog odgovora, stvorili su dojam da su te crvene linije ipak fleksibilne. No nuklearno oružje predstavlja potpuno drugačiju kategoriju. U tom slučaju, Moskva možda neće pokazati istu suzdržanost.
Izraelska nuklearna sposobnost i politika nejasnoće
Izrael, iako nikada službeno nije potvrdio posjedovanje nuklearnog oružja, već desetljećima posjeduje – procjenjuje se – nekoliko desetaka nuklearnih bojevih glava. Postrojenje u Dimoni, koje omogućuje preradu i obogaćivanje urana, ključno je za taj program. Ono što je posebno problematično jest činjenica da Izrael, za razliku od Irana, nije potpisnik Ugovora o neširenju nuklearnog oružja i ne podliježe inspekcijama Međunarodne agencije za atomsku energiju.
Ova politika nejasnoće omogućila je Izraelu da uživa sve prednosti nuklearne sile bez ikakvih obveza koje iz toga proizlaze. Istodobno, Izrael dosljedno zahtijeva od svojih susjeda da se odreknu bilo kakvih nuklearnih ambicija, stvarajući dvostruke standarde koji su posebno vidljivi u odnosu prema Iranu.
Pitanje koje se postavlja jest bi li izraelsko vodstvo, predvođeno Netanyahuom i njegovom koalicijom ekstremne desnice i vjerskih radikala, bilo spremno prijeći tu posljednju granicu. Nakon što je Trump suspendirao američki ultimatum, Netanyahu je odmah izašao pred kamere poručivši da će Izrael nastaviti napadati Libanon i Iran bez obzira na američke odluke.
Proširenje rata i pitanje izraelske ranjivosti
Tekući sukob već je pokazao određene slabosti izraelskog obrambenog sustava. Čelična kupola, koja se godinama reklamirala kao neprobojni sustav protuzračne obrane, pokazala je pukotine kada se suočila s iranskim balističkim raketama. Napadi na Tel Aviv, koji su nanijeli štetu i uzrokovali žrtve, potvrdili su da Izrael više nije nedodirljiv kao što je to možda bio u prošlosti.
Ako bi se sukob produljio, a izraelski sustavi obrane pokazali se sve manje učinkovitima, pitanje je koliko bi vremena trebalo da gubici postanu nepodnošljivi. U tom trenutku, prema mišljenju pojedinih analitičara, Izrael bi mogao posegnuti za nuklearnim oružjem kako bi prelomio rat u svoju korist, baš kao što su Sjedinjene Države učinile protiv Japana 1945. godine.
Japanska situacija, međutim, bitno se razlikuje od današnje. Sjedinjene Države su 1945. bile jedina nuklearna sila na svijetu i nisu morale strahovati od odmazde. Danas nuklearni odgovor mogao bi doći iz više pravaca i eskalirati u potpuni nuklearni Armagedon.
Geopolitičke podjele unutar islamskog svijeta
Macgregorova tvrdnja da će se sve muslimanske zemlje okupiti uz Rusiju i Kinu u slučaju šireg rata možda je pretjerano optimistična s obzirom na duboke podjele unutar islamskog svijeta. Saudijska Arabija i neke zemlje Zaljeva, primjerice, pokazuju spremnost čak i poslati trupe kako bi osigurale tjesnac Hormuz, što bi ih stavilo na suprotnu stranu od Irana.
Ipak, pitanje nuklearnog oružja mijenja pravila igre. Kada bi Izrael stvarno upotrijebio nuklearnu bombu protiv iranskog teritorija, teško je zamisliti da bi ijedna muslimanska zemlja ostala po strani. Solidarnost prema sunarodnjacima koji su izloženi nuklearnom napadu, bez obzira na političke razlike, vjerojatno bi nadjačala sve druge interese.
U tom slučaju Bliski istok bi se u roku od nekoliko sati pretvorio u poprište rata koji bi uključio gotovo sve države regije, s jasnom podjelom na one koji podržavaju Izrael i one koji podržavaju Iran, s tim da bi podrška Iranu bila neizbježna nakon nuklearnog napada.
Poruke koje dolaze iz Pakistana
Pakistan je već ranije javno upozorio da bi, u slučaju izraelskog napada na Iran, isporučio nuklearno oružje Izraelu. Iako je ta prijetnja ostala na razini upozorenja, sada, u kontekstu ruskog ultimatuma, dobiva sasvim novu težinu. Pakistan je nuklearna sila koja graniči s Iranom i koja ima dobro razvijene vojne i obavještajne veze s Teheranom.
Ako bi ruska prijetnja ostala samo riječima, ali bi Pakistan stvarno djelovao, svijet bi se suočio s nuklearnim sukobom između Pakistana i Izraela, što bi gotovo sigurno dovelo do uključivanja Indije, pa potom i Kine, i tako dalje u lančanoj reakciji koju više nitko ne bi mogao zaustaviti.
Koliko su izraelski čelnici spremni ići
Možda najteže pitanje koje se postavlja jest koliko su Netanyahu i njegova koalicija spremni ići u provođenju svog plana. Izraelski cilj, o kojem se otvoreno govori, jest stvaranje Velikog Izraela koji bi se protezao od rijeke Litani do Eufrata. Najava invazije na južni Libanon sve do rijeke Litani samo je prvi korak u tom smjeru.
Ovakva ekspanzionistička politika, koja nema veze s pravom na samoobranu unatoč tome što se njome Izrael uvijek pravda, pokazuje da je izraelsko vodstvo odlučno ići do kraja. Pitanje je samo gdje je taj kraj. Ako bi im nuklearno oružje izgledalo kao jedini način da slome iranski otpor, tko može garantirati da ga neće upotrijebiti?
Ovdje treba podsjetiti da je SAD, pod Trumpovom administracijom, već izveo napad na visokog iranskog generala Qasema Soleimanija koji je bio u procesu pregovora oko pristupanja Irana Abrahamskim sporazumima. Taj čin pokazuje da je Trump, potaknut od strane ultracionističkih lobija koji financiraju njegove kampanje, spreman na poteze koje njegovi prethodnici nisu bili spremni poduzeti.
Crvene linije su prekoračene, ali nuklearno oružje ostaje tabu
Jedan od argumenata onih koji sumnjaju u ozbiljnost ruskog ultimatuma jest činjenica da je Rusija dopustila prekoračenje svojih crvenih linija u Ukrajini. Ukrajinske snage, uz pomoć anglo-američkih obavještajnih podataka i oružja, napadale su duboko u ruskom teritoriju, uključujući strateške bombardere i druge važne ciljeve. Moskva na to nije odgovorila nuklearnim oružjem.
No nuklearno oružje, kako ističu analitičari, predstavlja potpuno drugačiju kategoriju. Nuklearno oružje nije samo još jedno oružje u arsenalu, već sredstvo koje mijenja samu prirodu sukoba. Upotreba nuklearnog oružja, ma koliko taktička ili ograničena bila, ruši tabu koji postoji od 1945. godine i otvara Pandorinu kutiju iz koje se više ne može pobjeći.
Stoga je sasvim moguće da Rusija, koja je pokazala fleksibilnost kada su u pitanju konvencionalni napadi na njezin teritorij, ne bi pokazala istu fleksibilnost kada bi netko upotrijebio nuklearno oružje. U tom slučaju, Macgregorova tvrdnja o Putinovoj prijetnji Netanyahuu mogla bi biti itekako ozbiljna.
Rezimirajmo
Bez obzira na to je li Vladimir Putin doista uputio spomenuti ultimatum Benjaminu Netanyahuu putem tajnih diplomatskih kanala, sama činjenica da se takva mogućnost ozbiljno razmatra govori o tome koliko je situacija na Bliskom istoku postala opasna. Pukovnik Macgregor, čovjek koji je bio unutar sustava i koji ima pristup informacijama koje prosječni analitičar nema, ne bi iznosio ovakve tvrdnje bez ozbiljne osnove.
Ono što je posebno zabrinjavajuće jest da se sve ovo događa u trenutku kada je Izrael pokazao spremnost na daljnju eskalaciju, kada su američke politike nestabilne i podložne naglim zaokretima, a kada su tradicionalne crvene linije u međunarodnim odnosima već prekoračene u Ukrajini. Dodatna komplikacija dolazi iz Azije, gdje se Sjeverna Koreja uključila u rat riječi, potencijalno najavljujući svoje sudjelovanje u širem sukobu.
Nuklearno oružje ostaje posljednja crvena linija koju nitko ne smije prijeći. Ako bi Izrael, osjećajući se ugroženim ili pak ohrabren američkom potporom, odlučio prijeći tu liniju, svijet bi se u roku od nekoliko sati mogao naći u situaciji iz koje nema povratka. Ruski odgovor, makar i u obliku taktičkog nuklearnog oružja, pokrenuo bi lančanu reakciju koju više nitko ne bi mogao kontrolirati.
Za sada, ovo ostaje upozorenje, ali upozorenje koje treba shvatiti najozbiljnije. Jer kako je Macgregor naglasio, riječ je o čovjeku koji je godinama bio u samom vrhu američkog vojnog sustava i koji ima pristup informacijama koje mu omogućuju da vidi stvari koje drugi ne vide. Ako on upozorava na apokaliptičnu noćnu moru u koju su se Sjedinjene Države upustile, onda bi svi trebali zastati i razmisliti o tome koliko je daleko ovaj sukob zapravo otišao.
