OBJAVA JEDNE MAJKE: ‘ODGAJAMO LI SAMOŽIVE EGOMANIJAKE?’
“Nikada zadovoljne osobe, vječno željne pažnje. One koji ne trpe autoritet, zabrane, uvjete, rokove, pa se cijeli život traže i čekaju savršenu priliku da padne s neba, a takve nema. U međuvremenu ih roditelji financiraju, peru, hrane, tješe.. Jer njihovo zlato zaslužuje bolje”.
Autorica bloga ‘Mama, ja sam gladan’ objavila je na Facebooku tekst koji je dosad podijeljen više od 11 hiljada puta, a skupio je i preko dvije hiljade komentara i 20 hiljada lajkova. Objava se masovno dijeli na društvenim mrežama.
Naglasivši da ne zagovara nijednu od strana odgoja, istaknula je da je tekst nastao u razmišljanju kako pronaći zlatnu sredinu.
Njezinu objavu prenosimo u cijelosti.
Moje djetinjstvo trajalo je sedamdesetih i osamdesetih…
Mama, tata, pet godina stariji brat i ja. Ne sjećam se da su se roditelji igrali sa mnom. Imala sam igračke i provodila sate u svijetu mašte. Mama je kuhala ili pospremala. Bavila se kućom i važnijim stvarima.
‘Ljeti smo po cijele dane bili vani’
Niti sam htjela niti ju tražila da se igramo skupa. Zato valjda i danas imam bujnu maštu i uživam u rijetkim trenutcima samoće. Ljeti smo po cijele dane bili vani, penjali se, skakali, ali znalo se vrijeme ručka, večere i spavanja. Kada su nam dolazili gosti, znalo se da djeca, osim za vrijeme jela, nemaju što tražiti za stolom s odraslima.
‘Ajmo, djeco, u sobu!
I bilo nam je super, odlično smo se zabavljali. Ne znam niti sam ikada čula temu razgovora koja se među starijima odvijala. Nije me uopće zanimalo. Kada smo išli u goste, pa bi domaćini ponudili kolače, a ja bih proždrljivo posegnula za trećim komadom, mama bi me prostrijelila pogledom tako da sam ruku istog trena povukla prema sebi.
Ostalo mi je do dan danas usječeno u pamćenje njeno:
“Nisi se došla najesti, pristojno uzmeš komad, dva i staneš!”
Tako i ja danas s prijezirom gledam na ljude koji pobrste švedski stol na nekom eventu. Nismo plakali, vrištali i vikali da nam je dosadno. Ako bi nam i palo na pamet, odgovor bi bio:” zabavi se nečim.” I zabavili bismo se. Uh, kako je mašta radila…
Bili smo čisti, uredni, pristojni, mogli smo se kontrolirati kad smo trebali biti tiho, a itekako aktivni kad bi nas pustili s lanca.
Jeli smo sve, nije bilo pitanja:” Želiš li?” Nikada. Išli smo gdje su roditelji htjeli, kada je njima pasalo.. I bilo nam je zabavno… Uvijek.
‘Mama je bila autoritet, psiholog, oslonac, bič božji’
Veselili smo se izletima na koje smo redovito išli vikendom i putovanju vozom na more. Tata je radio, a mama je bila kod kuće, brinula, hranila, prigovarala, slušala, bodrila. Bila je autoritet, nikako prijatelj.
Kasnije, kad je djetinjstvo preraslo u adolescenciju, bila je oslonac, psiholog, savjetnik, kritičar, podrška, bič božji. Sve po potrebi. Promatrala nas je, razgovarala o problemima, tješila. Znala je prepoznati svaku emociju i ništa od nje nisam mogla sakriti.
Nije bila prijatelj. I to se naglašavalo, da se ne zabunim, da ju ne tretiram poput svojeg vršnjaka, bez poštovanja.
Svako nepoštovanje odraslih kažnjavalo se rukom po guzi. Bez objašnjavanja, razgovaranja. Uvrijedio si starijeg, šamar. Pa ti uvrijedi i budi bezobrazan sljedeći put. Plaženje jezika, ružne riječi… opet onaj ranije spomenuti mamin pogled…
‘Nije bilo idealno’
Ne smatram da je bilo idealno… Nakon izlaska subotom, tata me budio u 9 kako bih pomagala pospremati stan. Nakon 10 minuta telefoniranja vikao mi je da prekinem i da se nađem u četiri oka ako želim toliko razgovarati. Ograničeni izlasci su mi beskrajno išli na živce.
Nisam nikada došla doma pijana, nije mi palo na pamet.
A onda se nešto prelomilo usput, pa je takva vrsta odgoja postala previše surova. Vrijeme je izrodilo nove generacije roditelja. Beskrajno tolerantne, one koji podržavaju prijateljski odnos s djecom i to im je baš cool…
Nemojte me pogrešno shvatiti, promjene su potrebne, rekla bih nužne, ali imam osjećaj da smo otišli iz jedne krajnosti u drugu.
Zbog vlastitog bunta ili inata?
‘Dotakli smo drugu krajnost’
Ne znam, ali poput naših roditelja i mi smo pretjerali, samo na potpuno drugačiji način. Dotakli smo drugu krajnost.
Počeli smo voditi filozofske rasprave s dvogodišnjacima, gledamo na djecu kao na statusni simbol, poput novog automobila, pa ga lickamo, dotjerujemo, pokazujemo, hvalimo se:” Koliko kilometara ima tvoj? A konja? Kakve felge imaš? Moj može potegnuti bolje od tvog! A kakav je u zavoju?” -Tako vam to meni izgleda…
Trenutno su djeca u centru pažnje, sjede na čelu stola, štoviše, biraju mjesto gdje će sjediti i to im se odobrava.
Djeca prisluškuju razgovore odraslih, upadaju u riječ, vode glavnu riječ i glavna su tema razgovora. Dakako, uvijek vođene u superlativima… Moj mali je ovo, moja mala je bolje… Djeca dolaze u goste s rečenicom:” ja sam gladan!” pa ti pobrste pola frižidera, dok se roditelji smiju. Djecu se konstantno zabavlja, ne znaju se sami igrati, pa te vuku za rukav i traže pažnju. Ako im ne pružiš pažnju onda vrište, pa cijela obitelj sudjeluje u smirivanju.
‘Roditelji se svađaju s učiteljima’
Roditelji se svađaju s učiteljima, prijete im otkazima, prijete drugoj djeci, ako im neko u žaru igre dotakne vlastito dijete.
Roditelji pljuju pred djecom po učiteljima, tako da se i djeca usuđuju odgovarati učiteljima kad dođu u razred. Pa nestane svakog autoriteta. Djeca su postala smisao života svojih roditelja, životni projekt, jedina tema razgovora, nerealnog ponosa.
S ponosom bi trebali pričati o svojim dostignućima, interesima, iskustvima, a dijete o svojim. Umjesto toga, hvalimo se tuđim (djetetovim) dostignućima, prisvajajući ih kao svoju zaslugu.
Djeca su nam tu da ih odgojimo i pustimo da žive… Da ih osposobimo za život, ujedno ne zanemarujući svoj. Nikako da im služimo i umjesto njih rastemo.
Da ih satima čekamo ispred noćnih klubova i vozimo kućama (da, to je postalo normalno).
Da im držimo lavor kad nakon izlaska pijani dođu kući.
Da im toleriramo nedopustivo.
Da ih nagrađujemo za dobru ocjenu. Pobogu, pa ona bi sama po sebi trebala biti nagrada.
‘Pojam zlostavljanja i dječje igre se izjednačio’
Čini li vam se da u osnovnim školama svi imaju petice? Istina, ponekad je lakše djetetu zaključiti veću ocjenu nego imati posla s nabildanim taticom koji će ti prijetiti jer je “stara koza” oštetila njegovo iznadprosječno inteligentno dijete i dala mu 4. A ono zna za 10. Barem.
Pojam zlostavljanja i nestašne dječje igre se izjednačio.
Mi smo se grudvali, borili se koprivama, dolazili kući opečeni, ozebli, crveni. Niko nije zbog toga dizao paniku. Nismo bili toliko osjetljivi. Nismo tužakali, jer smo znali da ćemo zbog tužakanja dobiti još jedan šamar. Kad razgovaram malo s novopečenim roditeljima, svima je zajednička jedna rečenica: “Najvažnije mi je da mi dijete bude sretno!”
Našim roditeljima je bilo važnije da usrećimo druge! Jer, shvaćali su da je u tome, indirektno, i naša sreća.
Obratiti pažnju na ljude, ne biti sebičan, samoživ, razvijati empatiju, suosjećati, brinuti, biti obazriv.. To se negdje putem izgubilo.
‘Odgajamo li samožive egomanijake?’
Nikada zadovoljne osobe, vječno željne pažnje. One koji ne trpe autoritet, zabrane, uvjete, rokove, pa se cijeli život traže i čekaju savršenu priliku da padne s neba, a takve nema.
U međuvremenu ih roditelji financiraju, peru, hrane, tješe.. Jer njihovo zlato zaslužuje bolje. I ovaj svijet nije dovoljno dobar za njih. Jesam li pretjerala? U svakom slučaju, mislim da nam treba zlatna sredina. Nešto između odgojnih metoda naših roditelja i ovih danas. Vrijeme će pokazati, ako nas, u međuvremenu, vlastita djeca ne pojedu za doručak”, zaključila je blogerica.
hayat.ba
