Novi rat protiv Rusije!

Već godinama eskalira konfrontacija između Zapada i Rusije. Da li se zaista radi samo o demokratiji i sigurnosti ili stoji dugoročna strategija iza svega – kontrola ruskog bogatstva prirodnih resursa? Analitički pogled iza kulisa geopolitike.

Evropa je u posljednjih nekoliko godina doživjela dramatično zaoštravanje napetosti s Rusijom. Na površini je riječ o vrijednostima i sigurnosti, ali iza toga vjerojatno stoje konkretni ekonomski interesi. Teza da Zapad (EU/SAD) strateški može imati interes destabilizirati Rusiju kako bi dugoročno osigurao pristup ogromnim rudnim bogatstvima ove zemlje zvuči provokativno. Međutim, bližim pregledom otkrivaju se historijske kontinuitete, geopolitički kalkulusi i očiti kontradikcije u zapadnoj politici, koje ovo motiv čine vjerovatnim.

Prvi dio: Iza fasada službenih narativa

Prvi dio teksta osvrće se na to kako se Rusija vojno stavlja pod pritisak – od proširenja NATO-a, preko naoružavanja do sankcija i sukoba u Ukrajini – i povlače se paralele sa strategijom Hladnog rata prema Sovjetskom Savezu.

Drugi dio: Evropa između moralne i moćne politike – kalkulisana provokacija

Fokus je na Njemačkoj i Evropi: koja je uloga njemačkih i evropskih interesa u ovoj geopolitičkoj partiji? Uključene su i međunarodne, ne zapadno-dominirane perspektive – od ruskih i kineskih medija do glasova iz Globalnog Juga. Na kraju se izvodi kritička analiza: koliko je vjerovatno da Zapadu manje ide o demokratiji i sigurnosti, a više o ruskim resursima? I koja sigurnosna dilema iz toga proizlazi?

Osiguranje resursa kao vojna strategija

Osiguranje izvora sirovina i transportnih puteva duboko je ukorijenjeno u sigurnosnu strategiju zapadnih država i vojnih saveza čak i nakon Drugog svjetskog rata. Već u „Bijeloj knjizi Bundeswehra 2006“ naglašava se koliko je Njemačka ovisna o sigurnom dotoku resursa i globalnim transportnim putevima. Prekid ovih tokova mogao bi imati ozbiljne posljedice po ekonomiju i socijalni mir.

Ova perspektiva je dalje razvijena u „Smjernicama obrambene politike 2011“, koje eksplicitno navode nestašice prirodnih resursa i sirovina kao sigurnosno relevantne rizike. „Bijela knjiga 2016“ ponovo ističe važnost sigurnih pomorskih ruta za izvozno orijentisanu njemačku ekonomiju.

Također, NATO je osiguranje životno važnih resursa uvrstio u svoj „Strateški koncept 2010“. Naglašava se sposobnost saveza da doprinese energetskoj sigurnosti, uključujući zaštitu kritične energetske infrastrukture i transportnih puteva. „Allied Joint Doctrine AJP-01“ iz 2017. predviđa kontinuirane konflikte oko resursa, posebno energenata poput nafte i gasa, te ističe da njihova geografska raspodjela i transportni putevi predstavljaju sigurnosne izazove.

Ovaj fokus na osiguranje sirovina postavlja kritična pitanja. Dok se javno često navode humanitarni i demokratski motivi za međunarodne intervencije, službeni dokumenti nedvosmisleno govore o ekonomskim interesima. Da NATO i Bundeswehr imaju zadatak osigurati dotok resursa za zapadne industrijske zemlje, javno se rijetko raspravlja. Ova nedostatna transparentnost baca svjetlo na dvoličnost zapadne sigurnosne politike i zahtijeva kritičniju raspravu.

Službeni narativi vs. skriveni motivi

Zapadni političari tvrde da je u sukobu u Ukrajini riječ o principima: obrani suvereniteta, međunarodnih pravila i zaštiti demokratije od autoritarne agresije. Narativi vlada predstavljaju NATO kao isključivo defanzivni savez, a Rusiju kao agresora koji bez provokacije podriva evropski mir.

Međutim, alternativne perspektive – iz Moskve, Pekinga ili kritičkih zapadnih glasova – sumnjaju u ovu plemenitu predstavu. Prema njima, iza čvrste linije Zapada prema Rusiji stoje moćni i ekonomski interesi. Putin otvoreno tvrdi da „kolektivni Zapad“ ima neprijateljske namjere: želi Rusiju „rascjepkati“ i učiniti je slabom i zavisnom. Zapad, prema Putinu, ne može tolerisati snažnu i nezavisnu silu poput Rusije, posebno onu koja kontrolira ogromna prirodna bogatstva.

Primjer RAND Corporation iz 2019. skicira opcije kako „preopteretiti i destabilizirati“ Rusiju. Identificira najveću slabost Rusije: njenu ekonomiju, koja je relativno mala i jako ovisna o izvozu energije. Preporučuju se mjere poput povećanja američke proizvodnje energije, oštrih sankcija i jače NATO prisutnosti blizu granica Rusije, s ciljem slabljenja ekonomske supstance zemlje, posebno u energetskom sektoru.

George Friedman, američki analitičar i osnivač Stratfora, još 2010. upozorava da bi rusko-njemačka saradnja bila najveća prijetnja SAD-u i mora se „spriječiti“. Njegova poruka je jasna: Zapad se vodi hladnim moćnim kalkulom iza moralnog diskursa.

Hladni rat 2.0: vojni pritisak na Moskvu

Paralela s Hladnim ratom je očigledna: Rusija se suočava s masivnom nadmoćnošću na periferiji. NATO se od 1999. širio prema ruskim granicama. Stacioniranje zapadnih trupa i raketnih sistema u blizini Rusije budi sjećanja na 1980-e. Rusija je vojno inferiorna, što povećava osjećaj okruženosti, a istovremeno čini pritisak Zapada rizičnijim.

Rusija troši znatno manje na vojsku nego NATO i SAD zajedno – što Zapadu daje osjećaj da može iscrpiti Rusiju u trci u naoružanju. Analitičari upozoravaju da Ukrajina može postati „Afganistan 2.0“ za Rusiju, iscrpljujući njene resurse dok Zapad kontinuirano potiče sukob.

SAD i Velika Britanija otvoreno priznaju da žele Rusiju oslabiti vojno, kako ne bi predstavljala prijetnju u budućnosti.

Ekonomski rat i poker sa resursima

Uz vojnu konfrontaciju vodi se i ekonomski rat. Sankcije protiv Rusije traju od 2014., a 2022. EU i SAD primjenjuju najstroži paket: financijske sankcije, izvozna ograničenja i embargo na ugljen, naftu i gas. Cilj je izolirati veliku ekonomiju od svjetskog tržišta.

Ovdje Zapad cilja srž ruskog izvoznog ekonomskog sistema – energiju. SAD povećava vlastitu proizvodnju nafte i gasa i potiče druge zemlje da izbjegavaju rusku energiju. EU smanjuje ruske uvoze i zamjenjuje ih skupim LNG iz SAD-a. Rusija je prisiljena preusmjeriti isporuke prema Aziji uz popuste, dok globalne cijene rastu, pogađajući i same Evropljane.

Rusija je bogata resursima: najveće rezerve gasa, velike rezerve uglja i nafte, metali i rijetke zemlje. Zapadne kompanije žele pristup tim bogatstvima. Destabilizacija Rusije mogla bi otvoriti vrata privatizacijama i investicijama. Neki stratezi čak razmišljaju o fragmentaciji Ruske Federacije, što bi smanjilo njenu moć i sposobnost ugrožavanja susjeda.

„Potreba za Istok“

Ovo se kritikama doživljava kao moderna verzija „Potrebe za Istok“ – ne teritorijalno, već kroz ekonomsku i političku penetraciju. Ruski resursi u Sibiru, Arktiku i stepenima Centralne Rusije su primamljivi. Ako se stvori vakuum moći, zapadni kapital i kompanije odmah bi zauzeli prostor. Kremlj upozorava: Zapad želi kolonizirati i opljačkati Rusiju poput Afrike.

Zanimljivo je da se sve otvorenije govori i o rasprodaji resursa same Ukrajine. Ukrajina je bogata prirodnim bogatstvima poput željeza, titana, litija i ima plodnu zemlju – što je takođe geopolitički faktor. Veliki dio ovih bogatstava nalazi se u teritorijama pod ruskom kontrolom (posebno u Donbasu i Zaporožju). Ukrajinski zvaničnici procjenjuju vrijednost kritičnih sirovina na ruski kontrolisanim teritorijama na oko 350 milijardi američkih dolara.

S druge strane, SAD su već u februaru 2025. godine s Kijevom dogovorile „Ugovor o kritičnim mineralima“, koji Washingtonu osigurava povlašteni pristup ukrajinskim mineralima – kao dio obnove i, praktično, kao protuvrijednost za zapadnu podršku. U ovom sporazumu predviđa se osnivanje fonda u koji će ulaziti prihodi od prodaje ukrajinskih sirovina, do ukupnog iznosa od 500 milijardi dolara, pri čemu polovina ide SAD-u. Kritičari su ovo otvoreno nazvali činom „piraterije“ – ali pokazuje jedno pravilo: kada su u pitanju veliki novci i resursi, vrijednosti se i na Zapadu fleksibilno tumače.

Iako ovo direktno pogađa „samo“ Ukrajinu, princip je jasan: ekonomska eksploatacija slijedi nakon vojnih i finansijskih angažmana. Očigledno je da se iza navodne odbrane demokratskih vrijednosti i svjetskog poretka zasnovanog na pravilima kriju konkretni strateški i ekonomski kalkulusi. Dok Zapad službeno ističe jedinstvo i orijentaciju na vrijednosti, kritične i nezapadne perspektive pokazuju mnogo diferenciraniji pogled na sukob.

U drugom dijelu analize fokusirat ćemo se na ulogu Njemačke i Evrope u ovom geopolitičkom sukobu, istražiti kontradikcije u zapadnoj politici i sagledati globalne perspektive koje zapadni mediji često ignorišu ili tretiraju površno. Glavno pitanje ostaje: kome ovaj sukob zaista koristi?