Ljudi obolijevaju nakon primanja vakcine protiv koronavirusa
Tko odlučuje o mom tijelu – država ili ja? To se pitanje često čuje u Njemačkoj. Nijemci su narod koji je dosta kritičan prema vakcinama. Pitanje imunizacije nije samo zdravstveno, već i političko.
DDR: iskaznica u koju se dokumentirala obavljena vakcinacija
Ljudi obolijevaju nakon primanja vakcine protiv koronavirusa. Cjepivo šteti zdravlju građana. A od koristi je samo državi koja pohlepno prikuplja što više podataka o ljudima – ili Billu Gatesu. Protivnici cijepljenja s takvim tvrdnjama posljednjih mjeseci pokušavaju mobilizirati javnost u Njemačkoj – iako u toj zemlji trenutno uopće ne postoji obavezno cijepljenje protiv koronavirusa. Debata oko vakcinacije je uvijek bila „iznimno politička”, kaže medicinski istoričar Malte Thießen. “Kod vakcinacije se nikada ne radi samo o bockanju iglom, već uvijek i o svjetonazoru”, kaže Thießen u intervjuu za DW.
Vakcinacija kao politička stvar – zato što primitak cjepiva ima veze s vlastitim tijelom, ali i socijalnim okruženjem i na koncu s državom. Žestoke debate nisu nikakva novost. „Već prije 200 godina se svađalo i politički intenzivno diskutiralo oko vakcinacije”, objašnjava profesor Thießen, koji se u svom radu isto tako intenzivno i pozabavio istorijom cijepljenja.
Borba protiv velikih boginja
Činjenica da su Nijemci u međunarodnoj usporedbi dosta kritični prema vakcinaciji, ima veze s istorijom imunizacije od 19. vijeka. Brojni argumenti i stereotipi iz tadašnjih vremena opstali su sve do danas. Godine 1874 usvojen je takozvani „Carski zakon o cijepljenju”, nakon što je u cijeloj Europi sve više ljudi obolijevalo od velikih boginja, zbog čega su samo u tadašnjoj Pruskoj desetine hiljada ljudi preminule. Cijepljenje protiv boginja je postalo obavezno. Ali je bilo itekako sporno. U to doba dosta je moderan postao jedan pokret koji je propagirao optimiziranje ljudskog tijela uz pomoć prirodnih sredstava – primjerice uz pomoć sunčeve energije ili specijalnih dijeta. Već 1869. u Leipzigu i Stuttgartu su utemeljene prve organizacije protivnika vakcinacije, to je bilo punih pet godina prije usvajanja zakona o cijepljenju protiv boginja. Vrlo brzo je udruženje boraca protiv obaveznog cijepljenja naraslo na 300.000 članova.
Vakcinacija je za taj pokret bila „vražja stvar”, „nešto umjetno, kemijsko, nešto što se ubrizgava u tijelo”, priča nam Malte Thießen: “I to je ujedno objašnjenje za činjenicu da je do danas u Njemačkoj, pa čak i u alternativnim miljeima, uspjela opstati tako masivna kritika na račun cijepljenja.
Već za vrijeme prvih kampanja protiv vakcinacije, određenu ulogu su igrali i antisemitski klišeji, pa i teorije zavjera. Već u ranoj fazi se, na primjer, proširila teza da je vakcinacija “dio židovske svjetske urote; da se na taj način ciljano želi naškoditi njemačkoj populaciji”, pojašnjava Thießen. To su klišeji koji se u nešto izmijenjenom obliku često pojavljuju i u rasističkim i antisemitskim postovima na društvenim mrežama kojima se vodi kampanja protiv cijepljenja.
Njemački skeptici
Malte Thießen
U Njemačkoj određenu tradiciju ima predodžba o svemoćnoj državi koja prisiljava građane na imunizaciju. To je možda i jedan od razloga za relativno nisku spremnost Nijemaca na cijepljenje. U reprezentativnoj anketi koju je koncem decembra/prosinca proveo Svjetski gospodarski forum (WEF), Njemačka se na međunarodnoj rang-listi spremnosti na vakcinaciju nalazi negdje u sredini.
A i kad se radi o internacionalnoj usporedbi spremnosti na cijepljenje protiv gripe (stanje: 2019.) za osobe starije od 65 godina se vidi da se mnogi Nijemci boje vakcine – više čak nego samog virusa. Protiv gripe se cijepi samo 35% starijih osoba u Njemačkoj, ali i više od 85% Korejanaca ili 72% starijih Britanaca.
Pritom treba reći da je spremnost na vakcinaciju veća na istoku Njemačke nego na zapadu, kako je pokazalo i nedavno istraživanje Instituta Robert Koch. A to ima istorijske razloge.
U DDR-u se sustavno i prisilno cijepilo protiv difterije, tuberkuloze i boginja. Svakoj osobi koja se nije htjela cijepiti, prijetila je kazna u iznosu do 500 DDR-maraka. Zapadna Njemačka (BRD) je na drugoj strani gotovo u potpunosti ukinula obaveznu vakcinaciju. Prioritet je bilo prosvjetiteljstvo i – dobrovoljna odluka građana.
„Narodno zdravlje”
Jedan primjer je i cijepljenje protiv dječje paralize početkom 60-ih godina. DDR je znatno prije BRD-a počeo sa sustavnom borbom (i programom cijepljenja) protiv te bolesti. Broj oboljelih osoba je znatno početo opadati, istovremeno su se na zapadu suočavali s izbijanjem novih epidemija poliomijelitisa. U utrci oko „narodnog zdravlja” DDR je pobijedio BRD – a klasnom neprijatelju čak poslao i velikodušne ponude za pomoć u borbi protiv te bolesti.
Thießen nam tako priča o ponudi koju je DDR poslao Zapadnoj Njemačkoj, bilo je to 1961. Državni vrh DDR-a je BRD-u ponudio tri milijuna doza polio-cjepiva. Razlog: u DDR-u nije bilo potrebe za vakcinama, jer je bolest bila iskorijenjena. “To je naravno trebao biti propagandni trijumf Istoka”, kaže Thießen. Ali savezni kancelar Konrad Adenauer tada se pristojno zahvalio i odbio “hladno-ratovsku” ponudu.
Za ili protiv prisile?
Bavarski premijer Markus Söder (CSU) je početkom prošle nedjelje uzburkao duhove jednim svojim prijedlogom. Obzirom na to da se mnogi zaposlenici iz sektora njege bolesnika očigledno ne žele cijepiti protiv koronavirusa, Söder je predložio da se razmisli u uvođenju obaveznog cijepljenje za ljude koji rade u toj branši.
Historričar Malte Thießen kaže da bi bilo bolje da se ta ideja ne prihvati. “Posljednje sredstvo”, tako on naziva obavezu cijepljenja za pripadnike određenih zanimanja i dodaje da je puno bolje apelirati na etiku njegovatelja i liječnika. „Ako se netko apsolutno ne želi cijepiti, onda ne pomažu ni sankcije”, dodaje naš sugovornik. I to iz jednog razloga koji je već poznat iz prošlosti: falsificirane iskaznice o vakcinaciji. „Navodno imunizirano osoblje bi potencijalno predstavljalo opasnost, ali te ljude ne bi bilo moguće identificirati.”
