Gaza čeka kap vode a Ferrari i palate su važniji ovim „bratskim narodima“ !
Svijet se zgraža nad slikama razrušenih bolnica, gladne djece i očajnih roditelja u Gazi. Pojam „humanitarna kriza“ ovdje je odavno nadmašen – to je čista agonija, svakodnevno umiranje u tišini, pod ruševinama i blokadama. I dok građani kršćanskih zemalja skupljaju novac, organiziraju konvoje pomoći i riskiraju živote da dostave vrećicu brašna ili antibiotik, arapske zemlje – oni najbliži, oni koji se kunu u „bratski narod“ – sjede i pasivno promatraju.
Nije da nemaju resurse. Dovoljno je pogledati naslovnice lifestyle magazina iz Dubaija, Dohe ili Rijada. Zlatne WC školjke naručene iz Londona, vile u vrijednosti od pola državnog proračuna prosječne afričke zemlje, kolekcije Ferrarija koje se slažu poput albuma sa sličicama. Dok se djeca u Gazi bore za gutljaj čiste vode, šeici biraju hoće li im kupaonska slavina biti optočena rubinima ili safirima.
Najveći paradoks jest da se istodobno deklarativno pozivaju na solidarnost i bratstvo. Svaki petak u prvim redovima džamija, pred kamerama, ponosno govore o „jedinstvu ummeta“ i „potpori Palestini“. A čim završi molitva, sjednu u Rolls Royce i raspravljaju s arhitektima hoće li u dnevnoj sobi bolje izgledati tigar ili leopard. Gaza im je očito predaleko, iako je geografski udaljena svega nekoliko stotina kilometara.
Snimke koje izlaze iz tih država često graniče s groteskom. Dok u jednom kutu Bliskog istoka majka plače jer nema lijek za svoje dijete, u drugom influencer šeta pustinjom s TikTokerima iz Europe, koji za „sadržaj“ dobivaju privatne šatore s klima uređajem i večere od dvanaest slijedova. Nigdje ni trunke neugode, ni osjećaja da se nekoliko stotina kilometara dalje odvija tragedija epskih razmjera. Gaza ne donosi klikove, Gaza ne prodaje luksuz – Gaza je nevidljiva.
Arapska “elita”, umjesto da otvori granice, pošalje konvoje hrane ili barem javno izvrši pritisak, odlučuje se za spektakularnu šutnju. Neki će reći: „politika, međunarodni pritisci, kompleksni odnosi.“ Možda. Ali kad imaš novca da izgradiš umjetne otoke u obliku palmi, da u pustinji podigneš skijašku stazu i da kupiš pola nogometnih klubova u Europi, onda imaš i mogućnosti da nahraniš gladna usta – ako to doista želiš.
Umjesto toga, natječu se tko će imati veću jahtu, tko će u garaži složiti kolekciju Lamborghinija u duginim bojama, tko će na rođendan dovesti Beyoncé ili Drakea da zapjeva pred dvadesetak gostiju. Na rođendanskom stolu – kolači od čistog zlata. U Gazi – kruh od prošlog tjedna, ako ga uopće ima. Ironija je toliko brutalna da postaje mučna.
Posebna priča su tigrovi i lavovi na povodcima. Svijet je već navikao na te bizarne slike: šeik šeta plažom, a do njega mladi tigar u Gucci ogrlici. Jer pas ili mačka nisu dovoljno „luksuzni“. Čini se da je prestiž važniji od čovječnosti, a Instagram objava vrijednija od ljudskog života. Dok dijete u Gazi spava na betonu, tigar u Dubaiju spava na jastuku od svile. Ako to nije najčišći oblik moralnog bankrota, onda je teško zamisliti što jest.
I dok sve to gledamo, ostaje pitanje: gdje je ta famozna „braća“? Gdje su države koje se zaklinju u obranu palestinskog naroda? Zašto svaka akcija solidarnosti dolazi iz daleka – iz Europe, Latinske Amerike, čak i SAD-a, dok oni koji su najbliži ostaju nijemi? Zapadni volonteri skupljaju lijekove i hranu, prkose blokadama i granatama. Arapski milijarderi prkose – jedino zakonima fizike kad svojim privatnim avionima prelijeću pola svijeta radi šopinga u Parizu.
A onda dolazi scena koja podsjeća na najlošiji cirkus: posjeti ih američki predsjednik. Nije bitno je li to Trump ili netko drugi, ritual je isti. Kad je Trump sletio u Rijad, gledali smo ih kako kleče pred njim kao kučići. Šene, smješkaju se, lizu mu ruku i nogu, kao da im je došao bog, a ne političar koji će im sutradan isporučiti još koju tonu bombi. I dok Palestinci gladuju, dok se djeca gase pod ruševinama, oni potpisuju ugovore o kupnji oružja vrijedne stotine milijardi dolara. Stotine milijardi! A dovoljan bi bio tek jedan stoti dio tih para da se nahrani, izliječi i spasi svako dijete u Gazi i Palestini. Ali, očito, djeca nisu prioritet. Prioritet su tenkovi, avioni i ugovori.
Cinizam cijele situacije kulminira u njihovoj diplomaciji. Na međunarodnim forumima, arapski predstavnici drže strastvene govore o „pravima Palestinaca“, dok u isto vrijeme potpisuju milijunske poslove s onima koji bombardiraju Gazu. Posao je posao, milijarde su milijarde – ljudski životi očito su tek fusnota u excel tablici.
Možda najtužnije u cijeloj priči je što se ovaj scenarij ponavlja desetljećima. Svaka nova eskalacija donese par dana patetičnih izjava, možda kakav koncert solidarnosti, a onda – zaborav. Gaza ostaje sama, osuđena na milost i nemilost međunarodne politike. A arapske zemlje se vraćaju svojoj rutini: kupovanju novih Ferrarija, planiranju svadbi koje koštaju više od bolnice, šetnji tigrova i snimanju TikTok sadržaja u pustinji.
Za palestinsku djecu to znači jedno: još jednu noć bez svjetla, još jedan dan bez hrane, još jedan tjedan bez lijekova. Za arapske elite – još jednu objavu na Instagramu, još jedan komad luksuza koji će dokazati tko je „veći igrač“ u regiji. Taj kontrast je toliko brutalan da prestaje biti samo ironija – to postaje povijesna sramota.
I dok Zapad ponekad licemjerno koristi palestinsku tragediju za vlastite političke poene, obični ljudi u tim istim „kršćanskim“ zemljama pokazuju više srca nego arapski milijarderi s neograničenim resursima. Oni skupljaju, šalju, volontiraju. A arapske vlade? One skupljaju umjetnine, šalju influencere i volontiraju u jedinom polju koje im je blisko – polju luksuza.
Na kraju, možda će jednog dana povijest izračunati cijenu tog luksuza. Koliko je dječjih života vrijedila jedna jahta? Koliko je obitelji stradalo zbog jedne dijamantne slavine? Koliko je gladnih usta mogla nahraniti jedna zlatna WC školjka? Brojevi bi bili zastrašujući, ali istiniti.
Do tada, Palestinci ostaju taoci licemjerja i ravnodušnosti. A svijet – svijet će nastaviti gledati. Jedni kroz prizmu solidarnosti, drugi kroz filter Instagrama. Jer u 21. stoljeću, izgleda, humanost više nije statusni simbol. Zlatna školjka jest.
